Nedavno smo izdali publikaciju Kad javni prostor postane javno mjesto, a sada ti donosimo neke isječke koji su nam se činili važni. Druga cjelina govori o tome da, možda, mjesta uopće ne postoje bez ljudi – odnosno jakih zajednica.
Svaki javni prostor može postati javno mjesto
Vjerujemo u viziju participacije koja počiva na jednostavnoj ideji da se razvoj mjesta ne smije planirati niti izvoditi bez uvida u specifične želje, vizije i potrebe njemu pripadajućih lokalnih zajednica. Međutim, za takvu viziju potrebno je upregnuti specifične potencijale znanja koje izvire iz mjesta i pripadajućih im prostornih identiteta. Upravo iz tog znanja, dobrog i lošeg, izrasta specifični društveni kapital zajednice, a njime i temelj povjerenja kao preduvjeta sudjelovanja i zajedništva.
Određeni obrazovni potencijal leži u javnom prostoru. On je, zapravo, svojevrsna škola.
Razvidno je po mnogočemu dosad utvrđenom da je upravo svakodnevni život mjesto takvog kontinuiranog učenja. Međutim, nedostaje njegovo osvještavanje, a potom i korištenje njegova potencijala. Mjesto generira podlogu znanja temeljem svojih inherentnih specifičnosti, a zajednice, kao skupovi pojedinaca, njega uče i podučavaju. Takvo je znanje, stoga, življeno. Ono izrasta iz formalnih i neformalnih interakcija zajednice i pojedinaca spram sebe samih, spram prostora, te spram institucija. Učenje takvog znanja jest kompleksno, cjeloživotno i neplanirano. Posljedično, takvo znanje generira specifične oblike djelovanja zajednice. Opisane vrste cjeloživotnih škola vidljive su diljem svijeta, u svakom mjestu i u svakoj zajednici. Međutim zajednice su najčešće nagonski i nesvjesno njihovi učenici i učitelji. Takva nesvjesnost proizlazi iz činjenice da smo, po kompleksnim, katkad nesagledivim pitanjima mjesta i njihovog razvoja, te zajednica i njihove održivosti, svi na zajedničkom tlu. Znanje zajednica potrebno je upregnuti u razvoj njihovih mjesta. No, razvoj je dinamičan, dugotrajan i nelinearan proces, a mi često ne znamo kako i zašto stvari uzeti u svoje ruke. Stoga, potrebna nam je zajednička škola. Škola koja će posredstvima prostornih identiteta javni prostor pretvariti u javno mjesto, koristeći postojeća znanja o mjestu te jačajući postojeći društveni kapital.