Za portal Vizkultura o nama je pisala i nas je pitala Sonja Leboš.
Urbani separe, osnovan 2014. u Rijeci, s pravom se samo-opisuje se kao “sočan spoj participacije, društveno korisnih aktivnosti i kulture” koji “taktičkim urbanizmom propituje problematična područja grada Rijeke” te stvara “održive mikro-sustave za snažan i zaista participativan urbani razvoj Rijeke – u svakom smislu”.
Njihov rad na mikrolokacijama, za što se i sama zalažem od 2009. godine, čine kulturu (a time život-po-sebi) dostupnijom a mikrolokalno donošenje odluka pristupačnijim i uključivijim. Također, translokalnost djelovanja Urbanog separea je kvaliteta koju često podcrtavam kao nužnu za bilo kakvo suvislo djelovanje u kulturi. I posljednje, ali ne i najmanje važno, Urbani separe gradi i vlastiti osebujni, sada već prepoznatljiv grafizam, koji u translokalnoj semantičkoj mreži koju su postavili ima itekako važnu komunikacijsku ulogu, a koji se odviše često previđa kod sličnih akcija slabije estetsko profiliranih inicijativa. Komunikacija Urbanog separea u javnoj sferi je takva da, kao što je već spomenuto, sočno ukazuje na sve prednosti života u prekrasnoj Rijeci. No, ne radi se tu samo o ljubavi spram svoga grada. Ne, u slučaju Urbanog separea, ta ljubav spram grada se i pažljivo njeguje, kao najdraža biljka u dnevnom boravku, što je u gradu trg, ulica, park, a u Rijeci i plaža. Zahvaljujući Urbanom separeu podcrtava se i prisutnost – rijeke, odnosno: Rječine.
U suradnji s više od šezdeset institucija, organizacija i neformalnih inicijativa te uz pomoć više od tisuću volonterki i volontera, Urbani separe je do danas, sa stotinjak javnih događanja i tristotinjak aktivnosti, okupio preko deset tisuća posjetiteljica i posjetitelja. Programskom linijom Mjesni odbori do 2022. Urbani separe se bavio načinima kreativnog preuzimanja formalnih narativa, uloga i djelatnosti ovih lokalnih političkih tijela. Lokaliziranim, dugoročnim i slojevitim projektima na četiri područja grada Rijeke, od zapuštene zone bivše Tvornice papira (MO Hartera), preko specifične ulice (MO Kružna) i trga u centru (MO Tesla), do čitavog naselja na rubu grada (MO Škurinje), osmišljavani su novi oblici udruživanja i djelovanja na mikro razini. Pozdrav iz Rijeke! predstavlja nomadsku programsku liniju koja participativnim i transdisciplinarnim kulturnim praksama ukazuje na identitete i potencijale pojedinih kvartova, stvarajući opipljive promjene uz korištenje mikrolokalnih znanja i resursa. U 2023. godini producirana su četiri velika kvartovska festivala s više od 150 aktivnosti u bliskoj suradnji i više od 400 uključenih susjeda, udruga, institucija i mjesnih odbora. Park prirode Ričina aktualna je programska linija formirana oko narativa fiktivnog parka prirode, oblikovanog iz potrebe za valorizacijom i zaštitom rijeke Rječine kojoj prijete brojni izazovi. Ova nova prostorna cjelina spaja mjesta, kulture i prirode gornjeg i donjeg toka riječke rijeke, o čijim specifičnostima skrbi vodena zajednica u nastajanju.
Predstavite se čitateljima i ukažite na sve što vas je sretno spojilo. Kako je nastao jedan takav divan kolektiv s toliko poletne estetske svježine u javnoj sferi? Moram priznati da mi je, kad gledam što radite, milo oko srca, jer Rijeku evocirate na najljepši mogući način.
Urbani separe izrastao je iz građanske inicijative u godinama kada se Rijeka pripremala za svoju titulu Europske prijestolnice kulture. Energija koja je vladala gradom omamila nas je kao i manje-više sve ostale. Dok se većina naših prijatelja sa scene borila s pandemijom i problemima koji su snašli projekt Rijeka 2020, mi smo u nekom čudnom rubnom položaju biciklirali po Harteri i razmišljali kako ćemo u takve nove uvjete ukalupiti program kojeg su nam Goethe-Institut i programski pravac Slatko i slano povjerili na provedbu. Projekt koji nas je spojio bavio se prožvakanim pitanjem prostora bivše Tvornice papira u Rijeci. Mjesni odbor Hartera bio je prvi riječki projekt u kulturi koji se dugoročno i ozbiljno, a na transdisciplinaran i participativan način, bavio nekim urbanim pitanjem.
Kolektiv kakav jesmo danas formirao se kada smo shvatili da to što radimo ima smisla i počeli se razvijati u zajedničkom smjeru. Nitko od nas nije direktno i formalno obrazovan za stvari kojima se bavimo. Marin je interdisciplinarni dizajner, Tanja je interdisciplinarna umjetnica koja naglasak stavlja na održivost, Mara je filmska redateljica, Nina producentica, Tanja se bavi razvojem publike, participacije i kompetencija, a Daniela je sociologinja i projektna stručnjakinja. Vještine za bavljenje ovom slučajnom strukomkoja nam se dogodila gradimo svakodnevno – i gradit ćemo zauvijek.
Urbani separe nam je poklonio da se upoznamo u svojoj različitosti i da zajedno ispitamo granice rada sa zajednicama, okolišima, kulturama i prostorima našeg grada. Predstavnici smo dvije generacije, pa je već i to samo po sebi jedan veliki prijenos znanja o (g)radu. Trudimo se u što širem krugu skužiti što našem gradu i našoj slučajnoj struci nedostaje da budu bolji. Zato je malo i teško shvatiti što je i tko točno Urbani separe, jer naši projekti grade krugove sudjelovanja koji u različitim razdobljima i različitim intenzitetom uključuju susjede, volontere, partnere, predstavnike udruga i institucija, umjetnike i stručnjakinje. Uživamo dizajnirati procese u kojima se totalno mješaju uloge producenta, organizatora, voditelja, volontera, izvođača, posjetitelja i prijatelja.
Kako vam se otvaraju mjesta i teme kojima se bavite? Kako se krećete gradom: hodajući, javnim prijevozom? Ponekad pomislim da sve te teme i motivi proizlaze iz nekih bilježenja grada, nekih kronika, čak i dnevničkih zapisa.
Neke šeću psa, nekog pas šeće, neki u ludilu obaveza, neke s djecom. Rijeku gledamo iz najobičnije perspektive jer u njoj i živimo. Trudimo se opažati manje i veće potencijale, kako za rješavanje problema, tako i za prepoznavanje postojećih i stvaranje novih vrijednosti. Mjesta kojima se bavimo otvaraju se kroz ono što je u zraku. O čemu se bruji? Što je na korak od ostvarenja, savladavanja problema ili aktiviranja potencijala? Svako mjesto ima bezbroj posebnosti, pa njihovo zajedničko otkrivanje daje teme kojima se bavimo. Taj duboko participativan proces odvija se u svim aktivnostima koje organiziramo, u kucanju na vrata, osluškivanju, ćakulama, otvorenim prijavama, istraživanjima i anketama. Za sve su to potrebni najraznolikiji građani, njihova kultura i svijest. Mreže koje gradimo zovemo zajednicama u nastajanju. Radi se o aktivnim grupama koje čitavo vrijeme ostaju otvorene u spajanju raznolikih aktera, od susjeda i civilnih inicijativa, preko udruga i institucija, kulturno-umjetničkih organizacija i samih autora, lokalnih obrta i zanatlija, pa sve do mjesnih odbora i predstavnika Grada.
Krećemo od mapiranja onog što imamo, odnosno onog što već postoji. Zajedno zamišljamo bolje i tražimo realan način da do toga dođemo. Trenutno su to riječki kvartovi ili važni zajednički resursi poput Rječine i morske obale. Na Zametu i Brajdi oživjeli smo tržnice koje ubrzano umiru, na Mlaki pokazali važnost parkova u životu grada, na Pećinama putovali od prve do zadnje plaže, Rječinu zamišljali kao park prirode, otvorili privremeno kupalište u centru grada, istraživali Harteru kao eksperimentalni i zeleni kvart. U tim je promjenama, privremenim i dugotrajnijim, sudjelovao velik broj naših sugrađanki i sugrađana. Radi se o jednom lijepom, velikom čitanju grada u kojem Rijeka postaje zajednički poligon za razvoj svega što dijelimo – od kulture i susjedstava, pa do javnog prostora i prirode.
Reformulirali ste MO iz puke administrativno-političke jedinice u aktivnu kulturno-političku zajednicu. Stvorili ste zamjetnu trans-lokalnu mrežu, tko su sve partneri van RH?
Jezikom zakona, mjesni odbor zamišljen je kao oblik neposrednog sudjelovanja građana i građanki u odlučivanju o lokalnim poslima. Mi ih vidimo kao alat stvaranja življih susjedstava, punih kulture, zajedništva te održivih i zelenih praksi. Mjesnim odborom Hartera prvi smo se put bavili preispitivanjem ovog u teoriji idealnog alata, a izrazito oslabljenog i delegitimiziranog u hrvatskom kontekstu. MO Hartera ciljao je povezati susjede, inicijative i organizacije, pa na koncu i prave mjesne odbore unutar čijeg područja se Hartera nalazi, oko budućnosti najpoznatijeg zapuštenog potencijala Rijeke. Ideja je zapravo potpuno jednostavna, a njen cilj bio je u zamišljanje i skrb o određenom gradskom prostoru uključiti što veći broj ljudi. S vizijom da bi jednog dana pravi mjesni odbori u Rijeci, ali i šire, dostigli svoju punu i prekrasnu svrhu upisanu u zakon.
Ovaj rad pretočio se u programsku liniju Pozdrav iz Rijeke!, u kojoj je u 2023. godini više od 400 susjeda istraživalo i upoznavalo, a potom i aktiviralo vlastite kvartove – Kantridu, Zamet, Mlaku i Pećine. Kantrida nam je donijela povijesni ulazak u brodogradilište 3.maj i slavlje Jadrana, Zamet je na svojoj tržnici ponudio puno više od voća i povrća, Mlaka je oživjela cijeli park (a stvarno je velik!), dok su Pećine donijele turneju od prve do zadnje od svojih osam plaža. U razvoju kvartovskih festivala sudjelovali su i formalni mjesni odbori, direktno se povezujući s građanima i time stvarajući temelje nekih novih okvira za daljnji život riječkih susjedstava.
Međunarodni projekti i naši europski prijatelji zajednica su kroz koju učimo i uz koju vidimo da sve čime se bavimo uspijeva drugdje i zaista razvija mjesta diljem svijeta. Tijekom godina povezali smo se s Institutom za istraživanje i inovaciju Pompidou, Goethe-Institutom, Centrom za umjetnost i urbanizam u Berlinu, organizacijama poput Materahuba, Rinove i Pine, Sveučilištima u Španjolskoj, Švedskoj, Mađarskoj te nama sličnim kolektivima kao što su Prostorož i Trajna iz Ljubljane, Alive Architecture i Atelier Filter Caffe iz Bruxellesa, Podium Asterix iz Leeuwardena, Walk the Plank iz Manchestera, Constructlab iz Berlina, Ministarstvo prostora iz Beograda, Raumstation iz Beča i brojni drugi.
Posebno poštovanje nose naši riječki partneri, od brodogradilišta i lučica, Matice umirovljenika, Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, pa sve do Gradske knjižnice i muzeja, umjetničkih i kulturnih organizacija, građanskih inicijativa i lokalnih obrtnika. Susjedstvo, pa i grad, imaju snagu spojiti nas na načine koji često ispadnu dosta nadrealni.
Tijekom svog rada očito ste razvijali visoku razinu estetske komunikacije. Što još pomaže u participaciji građana?
Jedan od ključnih potencijala participacije leži u ideji nje kao procesa učenja. U našem slučaju radi se o učenju kroz i s gradom, odnosno sastavnim jedinicama njegove matrice – susjedstvima. Kroz zajedničko istraživanje prostora svakodnevnog života, detektiranje problema i potencijala, a potom i zamišljanje načina na ukazivanje, saniranje ili iskorištavanje istih, zapravo se trudimo da se o Rijeci razmišlja. Da o njenom javnom prostoru, njenoj kulturi, zelenilu, zajednicama i svemu između razmišlja što veći broj ljudi što veći broj dana u godini. Otvaramo procese koncipiranja javnih događanja, aktivno uključujemo u procese produkcije istih i participativno oblikujemo aktivnosti koje direktno potiču na reakciju i djelovanje. Naši projekti bave se običnim mjestima, često neistraženim ili zanemarenim, u kojima žive stvarni ljudi koji imaju mnogo za reći o tome što bi kultura, ali i urbanizam u širem smislu upravo pred njihovim portunom trebala biti. Putem procesa koje smo ranije opisali, zajednice u nastajanju zapravo se bave stvaranjem nekih novih slika, pa makar privremenih, o vlastitim mjestima. Tu su nam itekako važni alati taktičnog urbanizma i (kritičke) urbane pedagogije.
Mi zapravo nismo u poziciji nekakvog pregovaranja, već se bavimo razvijanjem mikro-lokalnih identiteta, a time i kapaciteta svakoga za suočavanje s važnim problemima i potencijalima mjesta i zajednica kojih su dijelom. Svaka zajednica posjeduje jedinstvena znanja o mjestu koja je moguće i potrebno upregnuti u razvoj istog. Jednom kada dođe do takvog formalnog trenutka – izmjena urbanističkih planova, javnog savjetovanja, definiranja komunalnih prioriteta, oblikovanja novih zelenih površina, razvoja kulturnih programa u kvartu – nadamo se da će postojati kompletno heterogeni ljudi koji će se iz perspektive javnog i prirodnog dobra uključiti o odlučivanje o vlastitom gradu.
Pristup kojim se bavimo spoj je dizajna, copywritinga, tona izražavanja, načina pozivanja na okupljanje, foto i video dokumentiranja, ali i načina obraćanja institucijama, medijima i formalnim tijelima. Svijet administracije dovoljno je zakomplicirao stvari, otpuhao povjerenje i otežao uključivanje u odluke koje ćemo svi živjeti na kvartovskoj razini. Užitak je raditi u ovoj slučajnoj struci, a naša razigranost dijelom je i posljedica. Glasno je, raspršeno i živo. Naš narativ koji prenosi taj osjećaj zasluga je ozbiljnih fora koje vizualno i narativno kompletira naš Marin.
Začeli ste Park prirode Ričina. Recite nam više o tome.
Park prirode Ričina naš je gradski doprinos borbama i inicijativama koje zadnjih godina rastu prvenstveno oko gornjeg toka Rječine. Radi se o rijeci na čijoj osnovi grad i Grobinština žive te čije ime grad nosi. Vodotok Rječine uništavan je na brojne načine posljednjih šezdeset godina, nedostupan je u svom urbanom koritu, a zanemaren u gornjem, prirodnom. Rječina je zeleno-plava kralježnica našeg grada, a najgore je kad te bole križa. Park prirode Ričina fiktivni je park prirode, on je ideja koja poziva na sustavnu pomoć rijeci i njenom ekosustavu, zajednicama, mjestima, povijesti i svim potencijalima koje skriva. U godinama pred nama nastojat ćemo okupljati vodenu zajednicu rendžera oko razvoja ovog za sada tek izmišljenog prirodnog rezervata. Po svojoj definiciji, svaki park prirode nastoji interpretirati, valorizirati, educirati o, očuvati i razvijati svoju bogatu baštinu. To je misao vodilja transdisciplinarnog programa koji aktivira cijeli tok Rječine otkrivanjem bioloških, kulturnih, rekreativnih, klimatsko-mitigacijskih, urbanističkih i inih potencijala života i bivanja uz riječku jedinu rijeku. Baš smo nedavno ozbiljnom izložbom najavili želju koju jedva čekamo zajedno zaželjeti Rijeci i svim mjestima Rječine, od Kukuljana do Orehovice.