piše Jelena Androić
U petak, 28. travnja, u OKC-u Palach u Rijeci, udruga Urbani separe organizirala je otvoreni seminar ‘Budi susjed’ čiji je cilj bio potaknuti razmjenu praksi, razmišljanja i učenja između raznolikih aktera koji čine riječke zajednice, onih koji se aktivno bave jačanjem njihovih resursa, javne uprave vezane za javni prostor i građansku participaciju (odjel za mjesnu samoupravu Grada Rijeke) te međunarodnih sudionika pozvanih da inspiriraju svojim primjerima dobre prakse.
Kroz dvije panel rasprave, radionicu i predavanja, razgovaralo se o raznim načinima jačanja mjesta i zajednica, trenutnom stanju aktivnog građanstva u Rijeci te smjernicama za razvoj.
Uvodno je Daniela Doubek Grbac (Urbani separe) predstavila rezultate online upitnika ‘Građani i javni prostor’ provedenog od listopada do prosinca 2022., kojim se nastojalo identificirati trenutno stanje u Rijeci – razinu participacije, osjećaj pripadnosti vlastitom okruženju, postojeće odnose te motivaciju i potrebe samih pojedinaca za aktivaciju u javnom prostoru i vlastitom kvartu.
Daniela Doubek tako je izdvojila da više od 60% ispitanih u slobodno vrijeme posjećuje kulturna događanja, oko 40% vrijeme provodi u sportu, a malo je onih koji aktivno sudjeluju u stvaranju sadržaja (14%). Također, većina ispitanika_ca nije zadovoljna s ponudom javnih događanja u susjedstvu, ali bi se u njeno kreiranje uključili da ima više zabavnih i rekreacijskih sadržaja koji i njih zanimaju, iz kojih mogu učiti i koji su pristupačniji (pristupačniji fizički, otvoreniji za razne dobne skupine itd.). Na pitanje što rade u javnom prostoru svog kvarta, polovica odgovara da samo prolazi, šeće, a trećina – promatra prostor. Građanke i građani Rijeke pritom uočavaju probleme nečistoće, neurednosti, pregustog prometa, nedostatak kulturnih sadržaja u kvartovima. Više od 50% ispitnika_ca nije se u posljednjih godinu dana uključilo u rješavanje problema svoga kvarta. Međutim, građani predlažu da bi se u većoj mjeri sa susjedstvom povezali da imaju zajednički kvartovski prostor, zajedničke potrebe, probleme i interese, i zajedničke akcije i javna događanja.
“Mi se u Urbanom separeu stalno pitamo odakle bi trebao doći taj poticaj, i nadamo se da će jedan od mogućih odgovora stići i s ovog seminara”, zaključila je Daniela Doubek.
Prvi od dvaju panela, naslovljen Kvart odozgo, okupio je različite dionike, iz civilnog i javnog sektora, oko pitanja Čiji je zadatak prepoznati, pa pokrenuti potencijale nekog mjesta ili zajednice – civilnog sektora, javne uprave ili samih građanki i građana? Panel je moderirala Marija Katalinić, a na njemu su sudjelovali Igor Bajok (Udruga za razvoj civilnog društva SMART), prof. dr. Emmanuele Curti (Lo Stato dei Luoghi – talijanska mreža organizacija i pojedinaca koji djeluju na aktiviranju mjesta, upravljaju prostorima ili u regeneraciji prostora temeljenoj na kulturi); dr. Bojana Ćulum Ilić (ravnateljica Zaklade Sveučilišta u Rijeci, pored ostalog i koautorica priručnika za nastavnike “Učenje zalaganjem u zajednici”), Dragica Fadljević (Grad Rijeka, ravnateljica Direkcije za mjesnu samoupravu); Sherif Rushdy (Principles in Action, izuzetno bogato internacionalno iskustvo rada na dizajnu, upravljanju, praćenju i evaluaciji nacionalnih, regionalnih ili lokalnih razvojnih intervencija u raznim sektorima, uključujući i razvoj zajednice) i Jošt Derlink (Prostorož, slovenska organizacija koja okuplja stručnjake iz područja arhitekture i društvenih znannosti i te tehničke suradnike koji izazovima urbanog prostora pristupaju na interdisciplinaran način).
Svi oni imaju bogata iskustva rada sa zajednicom, ali s različitim metodologijama. Tako je zanimljiv primjer metoda za uključivanje građana u osmišljavanje potreba iznio Jošt Derlink čija je organizacija u javni prostor Ljubljane postavila mapu/tepih grada na koji su građani mogli pinnati svoje želje.
“Prostorož radi na tome kako da u najvećoj mjeri, ali i na najjednostavniji način, odgovori na potrebe. Mi smo socijalna bića i otvoreni smo za razne socijalne veze, i važno nam je znati da pripadamo lokaciji i s njom imamo veze”, kazao je.
Bojana Ćulum Ilić, koja radi u formalnom i neformalnom obrazovanju, odgovarajući na pitanje kako se stvaraju veze s građanima, kazala je da je na sveučilište došla iz civilnog sektora koji je prije tih 18 godina trebao tek stvoriti čvršće veze sa sveučilištem. “Otad je Sveučilište prošlo zaista značajan put, od pitanja zašto bi ono uopće trebalo djelovati u zajednici kao aktivni čimbenik, preko tapšanja po ramenu, do promjene dolaskom ‘prave osobe na pravo mjesto’. To je sadašnja rektorica, koja je bila osjetljiva na koncept pa su se stvari same počele otvarati, za razne inicijative i politike. Tako je Sveučilište u Rijeci bilo među prvima koje je uvelo da studenti 5-10% ECT bodova mogu dobiti za stjecanje kompetencija kroz razne oblike društvenog angažmana, formalnog ili neformalnog. To je ogroman zaokret u načinu razmišljanja; to da studenti mogu učiti od raznih aktera u zajednici, a ne samo svojih profesora, i uspostavljati razna partnerstva s raznim dionicima u zajednici”, kazala je Ćulum Ilić.
Sherif Rushdy je, govoreći o “bottom-up” motivaciji za djelovanje, naveo da je jedno od ključnih pitanja pitanje svrhovitosti i zajedničke vizije. “Moja osobna svrha je razvoj mog potencijala – dok on ima svrhu za zajednicu. Druga je sudjelovanje u razvoju društva. Osobna transformacija i transformacija društva za mene su povezani; ne mogu postati tko želim dok se moja zajednica ne razvija. Tu se osobna i društvena motivacija povezuju kroz činjenje. To je i izvor razumijevanja, da nešto ne mogu činiti sam, moram imati uz sebe i druge (koji me sile da rastem i izlazim iz svojih granica komfora). Pitanje kako stvoriti kolektivnu akciju pitanje je projekta koji ima transformativni i korektivni potencijal. I ako je projekt isprika za cilj da ljudi zajedno rade, uče, mijenjaju, taj transformativni proces je osnažujući, nosi sreću. Uspjeh projekta nije završetak projekta odnosno ostvarenje cilja nego sreća i povezanost ljudi koji su na njemu radili”, smatra Rushdy.
Emmanuele Curti govorio je o kokreiranju sadržaja u kulturi. Kroz iskustvo rada u siromašnim i fragilnim talijanskim zajednicama koje su gubile stanovništvo, ustanovio da je jedan od ključnih čimbenika ustanovljavanje “DNA” te zajednice. “I to kroz jezik, kroz koji se počinje graditi.”
U Materi, koja je 2019. bila Europska prijestolnica kulture, projektu na kojem je Curti također radio, jedan je od ilustrativnih projekata bio Atlas emocija, u koji su ljudi s lokacije upisivali osobna sjećanja.
“Zapadna kultura izumila je javni prostor. Radi krize demokracije i raznih drugih procesa, taj javni prostor moramo ponovno osmisliti (re-inventati)”, kaže Curti.
“Mislim da je Rijeka danas na dobrom startnom mjestu da eksperimentira s inovacijama u svim sektorima, i to zato jer je na snazi nekoliko sila koje podržavaju inicijative koje pre-promišljaju zajednice; prije svega to su financijski instrumenti, i bazeni znanja”, smatra Igor Bajok.
“Smatram da je ponuda novih metoda (evenata, prilika za učenje…) koje možemo implementirali u svakodnevni život i iz kojih se možemo napajati čak i veća nego potreba za njima. Druga super stvar je način na koji učimo i mijenjamo stvari. Živimo u zanimljivim vremenima u kojima su na raspolaganju mnoge prilike i opcije. Mnogo se može učiti, eksperimentirati, ali i onda biti strpljivi u iščekivanju promjene”, kaže Bajok. Dodaje i da je u Rijeci momentum koji može podržati participativni razvoj grada sve snažniji, pa je u najavi vijeće građana – inovativni alat za uvođenje građana u proces donošenja nekih političkih odluka.
Dragica Fadljević govorila je upravo o odnosu formalnoj vlasti i građanske aktivacije, te se kao ravnateljica direkcije za mjesnu samoupravu osvrnula na činjenicu da je izlaznost na izborima za vijeća mjesnih odbora u Rijeci na samo 10%. “Vijeća su inače temeljena na političkim partijama, no ove su godine nezavisni kandidati u većem broju izašli na izbore i ušli u vijeća (26 njih u 13 vijeća mjesnih odbora). Drago mi je da sad i oni mogu vidjeti kako je na “drugoj strani”. Naime, kad se politički angažiraju na toj mjesnoj razini, kod građana prilično igraju emocije, a nemaju informaciju o funkcioniranju sustava. Građani također nemaju povjerenje u Grad, a Grad se možda ne trudi dovoljno da im približi svoj rad. Građani su podijeljeni u afinitetima i potrebama, i teško je ujediniti (ili sažeti) njihove želje i prenijeti ih Gradu”, smatra Fadljević.
Na ovo je Sherif Rushdy komentirao da je glavni problem u “namjeravanoj aktivaciji”. “Kad nema ‘uha’ (ne samo ‘glasa’), obje su strane frustrirane. Ko-upravljanje je mnogo šire od davanja sredstava za projekte građana, bez da im se omogućila osnovna infrastruktura da ta sredstva prime.
Teoretska je stvar razumijevanje toga što upravljanje (governance) jest. Iz pozicije institucija, to je gledanje na građane kao na sredstvo za postizanje cilja institucija. Ali taj proces zahtijeva facilitaciju. Plan za razvoj grada mora izrasti iz ko-kreacije. Ne kao dodatak na plan grada koji je unaprijed smišljen, inače je ta participacija farsa”, smatra Rushdy.
Bojana Ćulum Ilić zaključila je kazavši da naše, post-socijalističko društvo, nosi povijesni teret odbacivanja komunitarizma. “Taj komunitarizam koji smo imali u prošlom sistemu bio je organski. Zašto moramo forsirati studente da surađuju, 2023? To je strašno. Danas imam dojam da je komunitarizam strateški. Ne učimo ništa iz historijskog iskustva”, smatra Čulum Ilić.
Drugi panel pod nazivom Kvart odozdo i paralelno, koji je moderirao Igor Bajok, predstavio je prakse rada organizacije Vida Local (Copenhagen), Zentrum für Kunst und Urbanistik (Berlin) te Liberfestival aps & Comunità Circolare srls (Brindisi, Altamura).
Miodrag Kuč, transdisciplinarni umjetnik, urbani teoretičar i pedagog, čiji rad istražuje kompleksne odnose između efemernih struktura, prostornih aproprijacija i urbanih politika, predstavio je rad hibridne institucije ZK/U (Zentrum für Kunst und Urbanistik) u Berlinu, gdje se bave kritičkom urbanom pedagogijom (ZEDucation) i ulogom grassroots inicijativa u trans-sektoralnom urbanom razvoju (Haus der Statistik).
Sam prostor njihove organizacije, bwownfield hala koja je prenamijenjena, “sletio” je na lokalitet usred javnog parka, i nije imao konekcija sa zajednicom. Kako u ZK/U rade podosta umjetničkih projekata, logično su se odlučili da će konekciju početi graditi kroz niz javnih događanja koja jačaju koheziju kvarta. Programe su predstavljali kroz dane otvorenih vrata, ali i izgradnju pozornice ispred same zgrade ZK/U-a s velikim panoima koji su zorno predstavljali kako će ZK/U izgledati jednom kad se otvori. Sve su to bili elementi građenja socijalne kohezije i prije nego li je ZK/U počeo s radom kao institucija pod tim konkretnim krovom. Gradili su, dakle, alternativnu infrastrukturu za otvaranje samog prostora prema ljudima.
Urbanu pedagogiju ZK/U-a Kuč je predstavio i kroz relaciju s menadžmentom kvarta (projekt Quartiersmanagement), u čijoj je osnovi svojevrstan odbor sastavljen od lokalnih građana i institucija koji pri gradu zagovara potrebe kulture i transformacije dijelova grada kroz mikro projekte. Principe je predstavio i kroz rad s predstavnicima gradske vlasti (Senat Berlin) ali i viših instanci vezanih za EU. U toj gradualnoj podjeli, navodi Kuč, vide se različite metode i pristupi, drugačiji odnosi moći, te elastičnost pristupa.
Kroz više od 15 godina iskustva kao kulturni poduzetnik i konzultant, Jesper Koefoed-Melson iz Vida Local/Cultural districta Copenhagen stekao je bogato iskustva u razvoju i provedbi strategija u okviru kulturnog programiranja i kreativnog stvaranja mjesta s fokusom na žive atraktivne četvrti, gradove i stambena područja. Cultural district Copenhagen, kao organizacija, medijatori su između civilnog, javnog i privatnog sektora, koji koriste kulturu za rješavanje izazova društva, u sadašnjosti i budućnosti.
Na panelu je Koefoed-Melson posebno govorio o radu na angažmanu dionika pri izgradnji kulturnih četvrti. Kolaborativni urbani razvoj, navodi on, moram uskladiti glasove lokalnih aktivista koji zajedno s građanima dolaze do zajedničkih zaključaka o potencijalima ili izazovima, i gradske uprave koja uvijek i neminovno ima mnogo kompetitivnih perspektiva i vizija. Da bi se kreirala demokratska rješenja, te je glasove nužno uskladiti i stvoriti platformu na kojoj se svi oni uzimaju u obzir. Model koji su stvorili u njegovoj organizaciji, upravo za te potrebe, zove se Community organizing model i ima pet faza:
- Faza postavljanja okvira u kojoj je važno da svi razumiju okvir cjeline koje su dio. Treba definirati vizije i strategije, resurse na raspolaganju, vrijeme na raspolaganju te fizikalije projekta, kako bi dionici od samog starta razumjeli kakvog su projekta dio.
- Mapiranje – izlazi se na teren i upoznaje lokalne ljude iz različitih sektora (javnog, privatnog, NGO) da bi se shvatili potencijali i izvori. Kroz mapiranje se također grade veze i povjerenje u lokalnoj zajednici
- Aktivacijska faza uključuje izradu prototipa projekta, kroz koju se dionici dodatno upoznaju i uče raditi jedni s drugima.
- Faza sidrenja projekta ona je u kojoj se ustanovljuje tko su primarni akteri, dionici se tu već poznaju, a poznato je i tko nosi koju odgovornost za izvedbu projekta.
- Faza otpornosti ona je u kojoj facilitator obavlja zadnje napore u obliku pomoći dionicima i ostavlja novostvorenu zajednicu da sama iznese projekt.
Po Koefoed-Melsonu, otporne zajednice: transparentno komuniciraju (postoji povjerenje i razumijevanje aktera) / distribuiraju odlučivanje (akteri imaju prilike da razviju vlastite inicijative) / zahtijevaju rano uključivanje [facilitatora] (putem kojeg se izbjegavaju frustracije i konflikti koje nosi nerazumijevanje aktera o tome što je sukus projekta kojeg su dio) / imaju ustanovljene resurse (zajedničku viziju koja osigurava dobru suradnju aktera) / prepoznaju konflikte (i vide ih kao želju aktera da lokalnoj zajednici donesu boljitak) / strpljive su (snažnim zajednicama treba vremena da izrastu) / utjelovljuju fleksibilnost (konstantno prilagođavaju proces ustanovljenim željama i potrebama) / investicije su ( ako je sve zadovoljeno, snažna i sretna zajednica brine o vlastitom kvartu).
Anna Acquaviva, community animatorica, iz Italije, iz Altamure, malog grada na njenom jugu, predstavila je svoje zanimanje. Animatori zajednice, koji se često brkaju s community managerima i srodnim terminima, pomažu javnim upravama i udrugama da uspostave vezu s građanima. Njihov je cilj pomoći organizacijama da čuju svoje zajednice, shvate njihove potrebe, probleme i zahtjeve na koje moraju odgovoriti. Animatori zajednice u svoje aktivnosti uključuju nove aktere, te aktiviraju procese za razvoj društvenih poduzeća sposobnih osigurati lokalni razvoj i socijalnu uključenost. On/ona je mjesto susreta građana i javne uprave, tvrtki, udruga, te podrška rađanju novih društveno inovativnih projekata.
Procesi sudjelovanja vraćaju građane u središte njihove društvene sfere, navodi Acquaviva. Animator zajednice posvećuje im vrijeme, sluša ih i brine kako bi dao oblik onim projektima koji se hrane energijom građana određene lokacije, koji imaju zbirne, a ne individualističke ciljeve, koji se ne zatvaraju unutar birokratskih ograničenja, već se okreću prema van, omogućujući osnaživanje zajednica.
Acquaviva je govorila o alatima i metodama koje na raspolaganju imaju animatori zajednice, te o sposobnostima i osobnostima koje bi bilo poželjno da posjeduju. Naime, uključivanje zajednice, sudjelovanje i procesi zajedničkog dizajna projekata ne stvaraju se i ne upravljaju sami od sebe, već moraju biti olakšani, posredovani, njegovani i podržani posebnim vještinama i sposobnostima. Potrebno je osloniti se na empatične osobe, koje su sposobne biti aktivne na terenu, koje podržavaju građane i organizacije u njihovim aktivnostima. To su profesionalci koji razumiju i dijele misiju organizacija koje animiraju, koji znaju kako koristiti medijaciju, upravljanje sukobima, angažman i alate i prakse za izgradnju zajednice. Sve navedeno Acquaviva je pojasnila na dvije studije slučaja, studiji slučaja projekta izgradnje mreže kuća Case di quartiere Brindisi, i na primjeru ponovnog otvaranja nekadašnje crkve iMorticelli koja je postala kulturni hub.
U završnoj raspravi nakon izlaganja postavilo se pitanje bi li se na europskoj razini mogla stvoriti mreža ili organizacija koja bi odgovarala na potrebe na koje odgovara Cultural district Copenhagen ili ZK/U. Jesper Koefoed-Melson rekao je da postoje razne mreže slične vrste, ali da su projektno financirane i zamiru kad prestane financiranje.
Miodrag Kuč je na istu temu kazao da na razini solidarnosti postoji niz neformalnih translokalnih mreža, što probleme Rijeke i njenih kvartova i zajednica približava mnogim kvartovima na svijetu u većoj mjeri nego što nam se čini, no i da ne možemo očekivati da je Bruxelles adresa za solidarnost, te da najveći potencijal leži u samoorganizaciji.
Na kraju panela sudionici su poslali poruke Gradu Rijeci da podrži participativne projekte i svoje građane kad se obraćaju s takvim projektima (Anna Acquaviva), da procesi ubijaju motivaciju, pa je savjet “samo krenite, zadajte datum i nemojte razmišljati o budžetu” (Jesper Koefoed-Melson), i da ljudi iz grass-roots projekata imaju ne samo ezoterični karakter persona s periferije politike nego – su i strateški partner (Miodrag Kuč).
Organizaciju seminara ‘Budi susjed’ podržali su program Erasmus+ (dio projekta Motivate to Create) te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.